Lokalni izbori na Kosovu: Korak koji obavezuje

2018-02-23T13:14:42+00:00 19. 11. 2013.|Vesti|

Dr Dušan Janjić

Lokalni izbori čiji je prvi krug održan 3. novembra ove godine predstavljao je do sada najozbiljniju političko – bezbednosnu proveru dostignutog nivoa primene dogovara iz dijaloga koji je započet na osnovu Rezolucije generalne skupštine UN broj 64/ 298 iz marta 2011 godine.

Opšti rezultat može se oceniti kao zadovoljavajući:

Najpre, velika zainteresovanost za učešće na izborima svih političkih subjekata na Kosovu, a posebno srpskih. Skoro trećina prijavljenih lista (33) bilo je srpskih. Ovoliki broj lista ne odgovara stepenu zastupljenosti srpske zajednice u strukturi stanovništva, već izražava posebnu zainteresovanost kao i političku fragmentiranost srpske zajednice;

Insitucije Kosova su položile ispit u stvaranju organizacionih uslova;

Dijalog na najvišem nivou – sastanci premijera s Ketrin Ašton potvrdili su se i kao mehanizam prevencije sukoba;

EU kao i predstavnici međunarodne zajednice su nastojali da podstaknu učešće Srba, posebno na Severu Kosova, i to počevši od podrške kampanji motivacije, preko pojedinačnih javnih poziva kao i brojnih aktivnosti sa učesnicima izbora.

OEBS je pored nastojanja da pomogne u organizovanju glasanja raseljenih lica i na Severu Kosova, pao na ispitu u strahu za fizičku bezbednost pojedinih članova njihove misije. To pojačava značaj inače i ranije prisutnih sumnji u kapacitete i kredibilnost ove organizacije kada deluje u konfliktnim područjima.

Na srpskoj strani, pripadnici srpske zajednice koji žive južno od reke Ibar su u velikom broju izašli na glasanje i time omogućili uspeh. Na severu Kosova Srbi su bili pod snažnim pritiskom sledećih činilaca:

Neobaveštenosti o Briselskom sporazumu ali i o samim procedurama glasanja;

Zbunjenosti usled neblagovremenog obaveštavanja, a često i kontradiktornim porukama predstavnika Vlade Srbije i političkih stranaka koje čine vladajuću koaliciju u Srbiji;

Osećanja zanemarenosti i isključenosti iz dogovora koji se tiče njihovog života;

Teške socijalno – ekonomske situacije i neizvesnosti posebno oko mogućnosti zapošljavanja;

Sveprisutne korupcije i nebezbednosti usled odsustva vladavine prava;

Ideološki – propagandnog pritiska, pa i nasilja onih koji su se protivili organizovanju izbora jer inače ne prihvataju Briselski sporazum kao ni političku orijentaciju straha, nasilja. Ovima su se pridružili i mnogi koji su pozivali na izlazak na izbore ali su želeli da zastraše druge verujući da će im to omogućiti pobedu na izborima i nastavak monopola nad političkim životom Srba na severu, ali i južno od reke Ibar.

Usprkos svemu značajan broj birača je odlučio da sami odluče o svojem životu, da preuzmu odgovornost za sopstveni život, za ispravne ali i za brojne neispravne odluke svoga vođstva.

Sve u svemu, lokalni izbori su se potvrdili kao važan korak na putu “normalizacije” odnosa Kosova i Srbije ali i normalizacije stanja u Kosovu i Srbiji kao i u samoj srpskoj zajednici. Bio je to korak koji dalje obavezuje, kako Srbe na Kosovu tako i mnoge druge, naročito Beograd, Prištinu i EU.

Ovim izborima je okončan “paralelizam institucija” kako su ga definisali svojim sporazumom potpisanim, 19. aprila 2013, u Briselu, premijeri Kosova i Srbije. Taj sporazum je uspostavio i okvir za rešavanje statusa Severa Kosova ali i srpske zajednice na Kosovu.

Status Severa Kosova je rešen, s jedne strane, ukidanjem “paralalelizma institucija” i integracijom četiri opštine Severa Kosova u institucionalni sistem Kosova. Značilo je to za vlasti Kosova proširenje vlasti na čitavu teritoriju Kosova, za srpsku zajednicu to bi trebalo da znači obezbeđivanje vladavine prave kao i mogućnosti ekonomskog razvoja, uz obećanu finansijsku pomoć Prištine, Beograda i EU (Fond za Sever Kosova). Za Srbiju to je značilo ispunjenje jednog od važnih uslova za pregovare o priključenju EU.

S druge strane, nagovešteno je formiranje “zajednice opština pretežno nastanjenih Srbima” , koja pored četiri opština Severa Kosova uključuje šest opština južno od reke Ibar. Mada pripadnici srpske zajednice nemaju punu predstavu o tome šta Zajednica znači, ona je ipak bila prisutna kao jedan od ciljeva koje je trebalo dostići lokalnim izborima.

Lokalni izbori su potvrdili da će proces normalizacije biti dug i složen, a da će i vođstva ali i građani morati da donesu mnoge teške odluke. Posebno su pokazali da je potreban srpsko – srpski dijalog, između Srba koji učestvuju u radu kosovskih institucija i Srba sa severa Kosova, odnosno između većina Srba koji žive na Kosovu i vlasti Republike Srbije. Odsustvo ovog dijaloga, moglo bi da bude nesavladiva prepreka za nastavak primene u Briselu dogovorenih rešenja. To posebno važi kad se uzme u obzir da se položaj srpske zajednice na Kosovu, posle potpisivanja i sprovođenja tzv. briselskog sporazuma i sprovođenja lokalnih izbora, značajno menja. Najpre, sporazum predviđa pravno i institucionalno zaokruživanje kosovskog sistema na čitavoj teritoriji Kosova, uključujući četiri opštine na severu. To postavlja pitanje građanskog statusa (državljanstva). Kao nacionalna zajednica Srbi sa Kosova se priključuju „novim manjinama“ nastalim zbog raspada bivše Jugoslavije i nastanka novih nacionalnih država.

Formiranje zajednice opštine kao decentralizacije pod kontrolom centralnih vlasti Kosova rešava se deo problema: bolje funkcionisanje institucija kao i institucionalno ostvarivanje administrativne samouprave. Međutim, to nije dovoljno za održanje nacionalnog idnetiteta. Potrebno je i ostvarivanje prava na samoupravu nacionalne zajednice, odnosno da se, kao i u Republici Srbiji, zakonom obezbedi kulturna i personalna autonomija nacionalnih zajednica.