MESTO I ULOGA CRNE GORE U DEMOKRATIZACIJI I JAČANJU SARADNJE NA ZAPADNOM BALKANU
Sa Milom Đukanović, najistaknutijim vođom crnogorskog naroda, jednim od vodećih „otaca“ obnove nezavisne crnogorske države, bivšim predsednikom Vlade, predsednikom Republike Crne Gore, sadašnjim predsednikom Demokratske partije socijalista i, izvesno, jednom od vodećih političkih figura savremenog Balkana, razgovor vodio Dr DUŠAN JANJIĆ, koordinator Foruma za etničke odnose iz Beograda, Srbija.
Dr Dušan Janjić: Zamolio bih Vas za retrosprektivni osvrt na ulogu glavnih političkih i cocijalnih aktera obnove nezavisne crnogorske države.
Milo Đukanović: Važan međaš novije crnogorske istorije, koja je krunisana obnovom crnogorske nezavisnosti, predstavlja 1997. godina, odnosno kriza koja se tada dogodila u državnoj politici Crne Gore.Podsjetiću da je ideja nezavisnosti legitimisana devedesetih , kroz politički program Liberalnog saveza Crne Gore, čiji se rejting na izborima održavanim tokom poslednje decenije 20-og vijeka, kretao do 12- 13 %. Međutim, 1997. godine, u vrijeme velike političke krize Crne Gore, dolazi do pregrupisavanja na političkoj sceni i do jasnog profilisanja državne politike sa ciljem emancipacije u odnosu na državnu politiku koja je tada vođena na nivou zajedničke države.To nije odmah definisano kao ideja obnove nezavisnosti, ali je predstavljalo jasan imperativ ostvarivanja ravnopravnosti u okviru zajednice kroz zahtjev za puno uvažavanje naše autonomije u kreiranju i ostvarivanju interesa Crne Gore u institucijama zajedničke države.U to doba Vlada Republike Crne Gore, a nakon moje pobjede na predsjedničkim izborima i Predsjednik Republike, postaju oslonci politike čiji je konačan cilj obnova držvne nezavisnosti Crne Gore. Dakle, podrška koju toj ideji pružaju institucije daje novi kvalitet ekonomskoj, političkoj i ukupnoj emancipaciji Crne Gore. To izuzetno snaži projekat nezavisnosti i dovodi do ubrzane mobilizacije političkih struktura i građana u funkciji njegovog ostvarivanja. Zapravo, od tada, dinamično narasta politički front za obnovu nezavisnosti.Rodonačelnici te ideje iz devedesetih, a pre svega Liberalni savez Crne Gore, bili su nestrpljivi i nezadovoljni tempom kojim je državno rukovodstvo Crne Gore upravljalo procesom realizacije te ideje. Kritikovali su nas, sumnjičili i tvrdili su da se do cilja može i mora doći brže. Čak su upozoravali da usporena dinamika može dovesti Crnu Goru u bezizlaznu poziciju, zbog mogućeg raspleta na evropskoj političkoj sceni. Procjenjivali su da bi taj rasplet mogao zatvoriti vrata ideji formiranja nezavisnih država u Evropi, posebno na tlu zapadnog Balkana.Međutim, ideja obnove nezavisnosti je na referendumu, 21. maja 2006, uspješno efektuirana upravo zbog strpljivog i promišljenog upravljanja njome i pažljivog dinamiziranja njenog razvoja tokom poslednjih desetak godina.Jedan od odlučujućih trenutaka u tom procesu predstavljalo je potpisivanje Beogradskog sporazuma između Beograda i Podgorice, a uz aktivno učešće EU predstavljene gospodinom Havijer Solanom. Bio je
to nephodan međukorak od nefunkcionalne federacije kakva je bila SRJ ka nezavisnosti Crne Gore, ali i Srbije. Mnogi su, posebno u Srbiji i u redovima opozicije u Crnoj Gori, implementaciju Beogradsog sporazuma doživjeli kao vrijeme za pritisak protiv crnogorske nezavisnsti, time i kao šansu za očuvanje državne zajednice koja je promenila ime u Srbija i Crna Gora. I tada sam vjerovao da je Beogradski sporazum važan samo zbog toga što omogućava
neophodno vrijeme da se javnost Crne Gore, kao i Srbije, pripremi za novu političku realnost: za postojanje i saradnju dvije nezavisne države. Pokazalo se da je dobro kormilarenje idejom nezavisnosti kroz specifične okolnosti koje su postojale u Crnoj Gori, Srbiji i Regionu, i kroz vrijeme, dovelo do željenog epiloga za zagovornike nezavisnosti. Zbog toga je i rezultat i kvalitet procesa obnove crnogorske državnosti zavrijedio pozitivne ocjene i poštovanje Evrope i demokratskog svijeta.
Jednako vrijedan, koliko i referendumski ishod, je i način na koji smo došli do pozitivnog rezultata. On je značio odbacivanje skepse da li će crnogorsko društvo imati snage da mirno realizuje referendumski proces. Ujedno, u Evropi je osnažio nadu onih koji vjeruju da region Zapadnog Balkana demokratski zrijeva i pokazuje sposobnost da, u tako zahtjevnim procesima kakvi su referendumi o državnom statusu, implementira najviše demokratske standarde.Iz ovog se može zaključiti da, kada je o političkim akterima riječ, rodonačelničke zasluge u prvim godinama poslednje decenije XX vijeka pripadaju Liberalnom savezu i Socijaldemokratskoj partiji, a već od 1997. godine to biva snažan pokret za nezavisnost, kojem je presudan pobjednički pečat dala Demokratska partija socijalista (DPS), kao vodeća partija na političkoj sceni Crne Gore.
Dr Dušan Janjić: U Evropi su brojni političatri, a među ovima i Havijer Solana, tvrdili da je potrebno državati državni savez SiCG i nastojati od njega napraviti »funkcionalnu federaciju«. Kao argumenti isticani su strah od toga da li Crna Gora može ekonomski opsati kao i strah od mogućih sukoba u Crnoj Gori. Koliko su ti strahovi bili realni, a koliko su bili rezultat potrebe političara iz EU da se nekako iskupe za svoju političku neefikasnost u susretu s politikom koja je dolazila iz Beograda?
Milo Đukanović :Tada sam pretpostavljao, a danas sam uvjeren da je izražavanje sumnje u ekonomsku održivost Crne Gore od strane nekih političkih faktora iz međunarodne zajednice, bilo u funkciji našeg odvraćanja od nezavisnosti, a ne posljedica stvarnog saznanja da je Crna Gora neodrživ ekonomski sistem. Većina važnih kreatora evrospke politike bila je odlučna i kozistentna u nastojanju da odvrati Crnu Goru od nezavisnosti. Na takav pristup, po mom mišljenju, uticalo je više faktora: Prvo, tragično »balkansko iskustvo« iz perioda raspada SFRJ, učinilo je realnom sumnju Evrope u sposobnost balkanskih država, da krupna politička pitanja, kao što je pitanje državnog statusa riješe na demokratski način i da sačuvaju punu bezbjednosnu i političku stabilnost.Drugi faktor je odnos prema Srbiji. U briselskoj politici prema Srbiji bila je očigledna neka vrsta griže savjesti zbog tragičnog konteksta u kojem je međunarodna zajednica isprovocirana Miloševićevom politikom, odlučila da na kraju XX, bombarduje jednu zemlju u srcu Evrope. Takav, iako iznuđen potez međunarodne zajednice i sada smatram ozbiljnim porazom i priznanjem nemoći.
Takođe, u odnosu evropske politike prema Srbiji bilo je ukalkulisano očekivanje raspleta kosovskog statusa. .Iz tih razloga definisana je neka vrsta strategije po kojoj demokratsku stabilnost Srbije ne bi trebalo provocirati pitanjima koja bi u njenoj javnosti mogla biti shvaćena kao novi poraz. Procjenjivano je da bi i nezavisnost Crne Gore mogla biti tako shvaćena. Jer, fakat je, a to se i u Evropi znalo, da i dalje moćne, nacionalistički i hegemonistički profilisane strukture Srbije, Crnu Goru doživljavaju kao svoj posjed.Treći razlog obeshrabrivanja ideje crnogorske nezavisnosti bio je strah da bi pristajanje na tu ideju moglo biti loše protumačeno u unutrašnjopolitičkoj javnosti nekih evropskih država, te da bi moglo podstaći dezintegracione procese u njima.Sve su to bile okolnosti koje su opredijelile neke ključne kreatore evropske politike da budu vrlo istrajni u otporu ideji crnogorske nezavisnosti. U tom kontekstu su javno saopštavane ocjene da je Crna Gora ekonomski neodrživa i da može završiti u ratu ako jednostrano krene u referendum. Do koje mjere je ispoljavana odlučnost u obeshrabrivanju govore i neki detalji iz perioda neuspjelih pokušaja harmonizacije ekonomskih sistema Crne Gore i Srbije. U to doba su, grupi ekonomskih eksperata iz Crne Gore, njihove evropske kolege, kao navodno superiornu ekonomsku ideju, sugerisale napuštanje eura i povratak na dinar kao sredstvo plaćanja.Sučeni sa upornim i neargumentovanim nastojanjima da se osujeti crnogorska nezavisnost, ostali smo odlučni u namjeri da istrajemo. Nije to bila odlučnost iz romantičarskih pobuda, već iz realnog uvjerenja da nam je nazavisnost potrebna da bi mogli odgovorno upravljati svojom evropskom i evro-atlantskom budućnošću. U ovom procesu, pored odlučnosti, ispoljili smo i novu karakteristiku crnogorske politike – ka svom cilju smo išli bez naglosti i bez drastičnog sukobljavanja. Bili smo svjesni da smo akteri u borbi Davida i Golijata. Dakle, činili smo sve što je bilo u našoj moći da očuvamo šansu za ostvarivanje naše ideje, a da se pri tom ne zavadimo sa onima koji su nam veoma važni u sledećim fazama ostvarenja naših strateških ciljeva, na putu evropskih i evroatlantskih integracija.
Dr Dušan Janjić : Nesporno je da danas Crna Gora predstavlja jedan »uspešan primer« izgradnje nacije – države. Ona se navodi i kao »dobar primer« pregovaranja u kome je bila važna uloga slovačkog diplomate Miroslava Lajčaka. Međutim, posebno je važna bila uloga vlatsi i političke opozicije. Kako Vi videte i ocenjujete ulogu opozicije u ključnim momentima procesa?
Milo Đukanović : Politička zrelost opozicije narastala je tokom procesa i do punog izražaja je došla nakon referenduma. Govorim pre svega o dijelu opozicije koji je oličavala SNP. Nakon potpisivanja Beogradskog sporazuma, i u početnoj fazi pregovora o održavanju referenduma, namjera ukupne opozicije bila je da opstruira proces, tako što će se poslužiti autoritetom Srbije i međunarodne zajednice, prije svega EU. Njihovo očekivanje je bilo da će im gospodin Vojislav Koštunica bivši Predsednik SRJ i sadašnji premijer Republike Srbije, kao njihova »korespodentska adresa« u Beogradu, pomoći u realizaciji ideje onemogućavanja referenduma. Uporno su nastojali da kod ključnih faktora u međunarodnoj zajednici pojačaju sumnje u sposobnost Crne Gore da organizuje miran i demokratski referendum, kako bi se eventualno u evropskim krugovima izdejstvovala njegova zabrana sa obrazloženjem da ne treba provocirati krhku balkansku stabilnost.Sa druge strane, mi smo imali jako uporište u ustavnim aktima državne zajednice SiCG i sve vrijeme pokazivali neophodnu fleksibilnost u prihvatanju nekih za nas manje povoljnih rješenja. Sve to u namijeri da izbjegnemo opstrukciju i da stvorimo uslove za konstruktivan proces, kako bismo referendumski epilog učinili prihvatljivim što širem krugu političke javnosti u Crnoj Gori.Vremenom je došlo do raslojavanja, u prvobitno generalno opstruktivnom stavu opozicije. Posebno imam u vidu to da je došlo da uključivanja SNP u pripremu ambijenta za realizaciju referenduma. Istina, oni su to činili u uvjerenju da će postavljena ljestvica od 55% biti nesavladiva prepreka za nas, a mi smo nastupali vjerujući da možemo preskočiti tu ljestvicu. Tako je formirana kritična masa političke podrške samom referendumskom procesu i njegovim propozicijama, koja nas je dovela do epiloga koji smo na karju svi priznali.Time je ipak ispoljen potreban nivo političke odgovornsoti ključnih opozicionih faktora. To je rezultiralo očuvanjem političke stabilnosti u Crnoj Gori i atmosfere u kojoj je, bez bitnijih tenzija, bilo moguće održati parlamentarne izbore i nastaviti demokratski razvoj Crne Gore.
Dr Dušan Janjić: Koji su osnovni trendovi koji će, po Vašem sudu, obeležiti političku scenu Crne Gore? Kako će se u buduđnosti reformisati Vaša partija – DPS, kakvi će biti odnosi DPS i SNP nekada jediunstvene političek partije, posebno kako ocenjujetu pojavu Srpske liste na političkoj sceni Crne Gore?
Milo Đukanović : Pregrupisavanje na političkoj sceni Crne Gore je neminovno i, na neki način, je već počelo.Definsanjem državnog statusa riješeno je pitanje koje je zaokupljalo ukupnu pažnju crnogorske demokratske javnosti. Sada imamo stabilan politički ambijent u narednom četvorogdištu, time i uslove za potpunu usredsređenost na zadatke iz naše evropske i evroatlantske agende.
To će definitivno biti ključna tema političkog dijaloga na crnogorskoj političkoj sceni u narednom periodu. Pod tim se podrzumijeva i pitanje ekonomskog razvoja i kvaliteta životnog standarda građana. Mislim da su to pitanja na koja će biti u fokusu parlamentarinih stranaka, ali i ukupne javnosti Crne Gore. Iako je bila najoštriji oponent mojoj partiji i Vladi, žao mi je što SNP kao partija koja je imala solidnu političku supstancu, nije dovoljno dobro i prvovremeno razumjela procese. Ona je propustila priliku da blagovremeno napusti jalovu ideju očuvanja nefunkcionalne zajednice i izgubila startnu prednost da se kvalitetno pozicionira kao opoziciona partija u odnosu na Vladu koja je primorana da realizuje duboke i politički nezahvalne reforme sa posljedicama na socijalnom planu kakve su bile neizbježne u svim društvima u tranziciji. Mada je imala jasne signale u tom pravcu, već od potpisivanja Beogradskog sporazuma, a posebno nakon prvih godina njegove implementacije, kada je postalo jasno da je zajednica nefunkcionalna što je konstatovala i Evropska komisija, SNP nije razumjela političku realnost niti je imala liderski kapacitet koji bi bio u stanju da napravi zaokret od izvjesne stranputice.
Jer, niti reformska vlada ima drugog izbora,do da odlučno sprovodi reforme, niti za djelovanje opozicije ima šta zahvalnije od kritike takve vlade. SNP nije iskoristila takvu priliku, već je od ključnog konkurenta prerasla u najvećeg gubitnika na crnogorskoj političkog sceni, zbog toga što se dobar dio njenog članstva preusmjerio ka radikalizovanim političkim strukturama kao što je Srpska lista. Pojava Srpske liste, na izvjestan način, znači oživljavanje i šminkanje političkog subjekta kakvog smo imali u političkom životu Crne Gore devedesetih godina. Tada je to bila SRS, koja je imala solidnu zastupljenost u crnogorskom parlamentu. To će , makar na izvjesno vrijeme, značiti restauraciju desne politike na političkoj sceni Crne Gore. Međutim, kao ni tada, tako ni danas, ni ubuduće ta ideja neće imati ozbiljniju podršku. Suštinsko redizajniranje crnogorske političke scene će se dogoditi time što će se jasnije profilisati opozicija koja će socijalno demagoškom retorikom oponirati neminovno reformskoj politici vladajuće koalicije. Vlada će, naravno, nastaviti politiku reformi koja treba da nas približi našim strateškim ciljevima.
Dr Dušan Janjić: Očigledno da će Srpska lista u ustavnim debatama insistirati na konceptu – Srbi konstitutivni narod. Da li taj koncept, po vama unosi etničku podjelu u crnogorsko društvo? Drugo, šta bi mogle biti konsekvence prihvatanja, odnosno neprihvatanja takvog koncepta?
Milo Đukanović : Smatram da je ta ideja prilično retrogradna i da je nemoguće govoriti o Srbima kao konstitutivnom narodu, a ne pomenuti druge, koji su sastavni dio crnogorske multietničke i multikulturne scene, koji takođe imaju svoju autentičnost na crnogorskoj društvenoj sceni. Retrogradnost se ogleda u tome što umjesto da nastavimo izgradnju građanskog koncepta koji je pokazao svoju vitalnost tokom kritičnih godina na ex – Yu prostoru, predlozi Srpske liste, zakašnjelo, pokušavaju da afirmišu ideju crnogorskog društva kao konfederacije nacionalnih zajednica. Mislim da je to ideja koja je suštinski pokazala ozbiljne slabosti tokom poslednje decenije XX vijeka, koja je dovela do ozbiljnih kriza na prostoru, svih drugih država nastalih na tlu bivše Jugoslavije, izuzev Crne Gore.Takođe, vjerujem da će crnogorska demokratska javnost pokazati zrelost i adekvatan odnos prema tim retrogradnim idejama i u fazi konačnog koncipiranja najvišeg pravnog akta, novog Ustava Crne Gore. Ovim Ustavom bi se pravno verifikovala i multietnička vitalnost crnogorskog društva koja je dokazana u svakodnevnom životu i koja je ulivala nadu u mogućnost multietničkog života na Balkanu.
Dr Dušan Janjić: Crna Gora važi za “dobar primer” odnosa prema Albancima i albanske manjine prema državi u kojoj živi. Tu se posebno ističe vrlo uspješana politička saradnja i dogovaranje albanskih vođa sa vašom Vladom. Kakva je Vaša opšta ocena tog odnosa, i drugo, da li će “slučaj Malesija” (otkrivanje, hapšenje i predstojeće procesuiranje ljudi koji su organizovali paramilitarnu formaciju) značajnije poremetiti albansko – crnogorske odnose?
Milo Đukanović: Crna Gora je u ovom regionu prepoznata kao država koja nije imala problema u integraciji albanske nacionalne zajednice u društveni život, dok su svi drugi manje- više imali takvih problema. Podsjetiću da je, na nizu medjunarodnih skupova, na kojima je razgovarano i o tom takozvanom “albanskom kompleksu“ na Balkanu, bilo vrlo ugodno slušati od strane predstavnika albanskih zajednica iz svih država sa Balkana, afirmativne ocjene o tome kako država Crna Gora uredjuje pitanja odnosa prema albanskoj i drugim manjinama koje žive na njenom prostoru.Multietnički sklad u Crnoj Gori nije posljedica nove i neočekivane umješnosti današnje crnogorske državne politike, već je to dio tradicije , koja datira još od vremena dinastije Petrovića. Još u to doba njegovan je dobar odnos Crne Gore prema manjinama, uključujući i albansku manjinu, i iskazivan visok stepen povjerenja na crnogorskom dvoru i prema Albancima i prema Muslimanima. Dakle, u crnogorskoj tradiciji nalazimo solidan oslonac za današnju politiku izgradnje i usavršavanja multietničke demokratije u Crnoj Gori. Naspram toga, imamo jedan incidentan dogadjaj koji se zbio 9. septembra ove godine, dan uoči parlamentarnih izbora. Vjerujem da je to izolovani incident koji neće ostaviti dublji negativni trag na buduće multietničke odnose i povjerenje države Crne Gore prema manjinama. Smatram da je cjelinom svoje državne politike Crna Gora pokazala iskrenost u namjeri da pruži jednaku šansu svojim manjinama, kao i većinskom narodu, a da je zauzvrat dobila poštovanje od strane manjina i uvažavanje Crne Gore kao njihove države. To je kvalitet koji neće biti ugrožen pomenutim incidentom.No, činjenica je da je do tog incidenta ipak došlo i to u vrijeme političke stabilnosti. U ovoj fazi njegovog pravnog raspleta, taj slučaj pokazuje da, kao i u nekim ranijim primjerima, značajnu ulogu u pokušajima destabilizovanja multietničkih zajednica, može imati i dio dijaspore. To je okolnost na koju moraju da obrate pažnju crnogorski građani i držvni organi, ali i države sa čijeg prostora taj dio dijaspore djeluje. Ne mislim da ovaj slučaj može da pokoleba kvalitet crnogorsko albanskih odnosa u Crnoj Gori, jer sam ubijeđen da ogromna većina Albanaca u Crnoj Gori nipošto ne dijeli ideju na kojoj je zasnovan taj incident, a to je ideja etničkog i vjerskog čišćenja prostora na kome žive Albanci. Ne mislim da Albanci koji žive u Crnoj Goru mogu da dijele tu ideju, niti da država Crna Gora može nasjesti na provokaciju i ovaj incident poistovjetiti sa stavom jedne manjine. Ovaj incident je opasna igra sa ozbiljnim primjesama terorizma u svojim projekcijama. On se ne smije poistovjetiti sa Albancima u Crnoj Gori, jer je riječ o grupi koja se pojavila u Malesiji, a koja se mogla pojaviti bilo gdje drugdje i prema kojoj bi država Crna Gora djelovala jednako energično i efikasno u njenom suzbijanju.Ovaj događaj nije doveo u pitanje ni kvalitet međudržavnih odnosa Crne Gore i Albanije. Nakon policijske akcije “Orlov let“ imao sam u Njujorku susret sa predsjednikom Mojsiuom, u Tirani sa premijerom Albanije dr Sali Berišom. Nedavno sam se, u Podgorici, sreo sa premijerom Vlade Kosova, Agimom Čekuom, pominjem i to zbog značaja te albanske zajednice na Balkanu, i svi su oni potvrdili vitalnost odnosa koje Crna Gora njeguje sa Albanijom i Albancima, na principijelnim osnovama. Vjerujem da su objašnjenja koja smo razmijenili potvrdila jedinstvo u stanovištu da prostor na kome živimo moramo čuvati od svakog ekstremizma.
Dr Dušan Janjić : Posledice budućeg statusa Kosova na Region, dakle moje je pitanje kako vi vidite posledice ovoga što će se u narednih nekoliko meseci definisati kao status Kosova na Crnu Goru. Da li će to imati destabilizirajuće ili, možda, stabilizujuće efekte?
Milo Đukanović: Na rješavanje problema, logično, gledam kao na nešto pozitivno i obećavajuće. Na Zapadnom Balkanu imamo još jedan problem, prenesen iz prethodnog teškog perioda, koji nas objektivno hendikepira na putu realizacije naših strateških opredjeljenja, na putu evropskih i evro – atnantskih integracija. To je pitanje Kosova, jedino bezbjednosno pitanje u našem regionu. Zato je važno da i taj problem čim prije dobije svoj održiv odgovor .. Naravno, složiću se sa svima koji upozoravaju da se usljed žurbe ne smije pribjeći nervoznim i nedovoljno promišljenim rješenjima. Ako se osvrnemo na dosadašnji tempo rješavanja tog pitanja, zaista ne bismo mogli govoriti o hitrenju i ažurnosti. Naprotiv, prije bi mogli govoriti o o pretjeranoj opuštenosti. Mislim da je nakon usvajanja Rezolucije12/44, došlo do opuštanja i na međunarodnoj sceni, zbog neke vrste, makar početnog uvjerenja da Rezolucija sama po sebi predstavlja rješenje. Međutim, sa svakom sledećom godinom, bivalo je jasnije da nam ostaje sve uži manevarski prostor za optiranje različitih statusnih rešenja kosovskog pitanja. Recimo, neuporedivo više prostora bilo je do 1999-te, nego kasnije. Dakle, status Kosova treba riješiti , a nakon toga imaćemo stabilniji politički ambijent na Balkanu i uslove za dinamičniju obnovu povjerenja koje treba da rezultira punim preuzimanjem odgovornosti za budućnost Zapadnog Balkana. Time i za stabilnost Evrope.Uvijek sam imao otpor prema tretmanu Balkana kao beznadežno inferiornog regiona, kome će zauvjek trebati staratelj. Na Balkanu stasavaju generacije ljudi koje pokušavaju da se same staraju o sebi. Zato bi, nakon rešavanja kosovskog pitanja u koje je već duboko involvirana medjunarodna zajednica,morali biti stvoreni uslovi da, u dogledno vrijeme, Balkan preuzme punu odgovornost za svoju evropsku i evro – atlansku budućnost. Misim da ćemo rješavanjem kosovskog pitanja, obezbijediti punu fokusiranost domaćih politčkih subjekata, u svakoj od država Balkana, na brže dostizanje evropskih ciljeva, te da bi ujedinjenje Evrope na Zapadnom Balkanu trebalo da bude završeno u narednom desteljeću. Postoje naravno i rizične tačke tog procesa. Ukazujem na dvije: Prva je Srbija. Mislim da se rizik u Srbiji pojačava svakim danom nespremnosti tamošnjeg državnog rukovodstva da uradi to što je neophodno u pripremi domaće javnosti za epilog kosovskog problema. Ne bi bilo mudro i ne želim prejudicirati kakav će taj epilog biti. Smatram da je odgovorno i konstruktivno pustiti one koji su direktno involvirani u proces, a to su rukovodstva Beograda i Prištine, i predstavnici UN, na čelu sa gospodnom Ahtisarijem, da završe svoj posao. No, jasno je iz dosadašnje politike medjunarodne zajednice da će status Kosova biti definisan u prvim mjesecima naredne godine. Jasno je i da medjunarodna zajednica nije spremna na reviziju rješenja koja su definisana Rezolucijom 12/44, a znamo da Srbija od 1999.godine ne obavlja nijednu od svojih državnih funkcija na Kosovu. Smatram da odgovornost državnika u Srbiji danas, podrazumijeva obavezu da se pripremi javnost Srbije na ono što će uslijediti, umjesto što se, povladjujući srpskom nacionalizmu i radikalizmu održavaju u životu određene iluzije i manipuliše javnost u političke svrhe. Zbog toga je Srbija suštinski nespremna za rješenje koje će uslijediti. Time se rizikuje stanje šoka, zbog kojeg bi se moglo desiti da Srbija izgubi još dragocjenog vremena koje nam svima treba da bi ispunili zahtjevne standarde EU integracije.A to je država koja treba da postane ključni faktor stabilnosti u regionu i, ako li ne lokomotiva, a ono svakako važan dio balkanske kompozicije ka Evropi. Za to smo svi zainteresovani. Crnoj Gori je jasno, a iz kontakata sa političarima u regionu, znam da je jasno i Hrvatskoj, Makedoniji, Bosni, da ta naša kompozicija neće napredovati ka Evropi onom brzinom kojom bi mogla, kada bi u njenom sastavu, sa punom posvećenošću bila i Srbija. Drugi rizik se odnosi na projekciju procesa po definisanju kosovskog statusa. To novo rješenje nipošto ne smije postati generator obnove jedne retrogradne ideje sa početka 90-tih godina, a to su integracije na etničkoj osnovi. Ukoliko se to dozvoli, ostalo bi nam da gorko konstatujemo: dobro došli u 90-te. To bi obnovilo dileme o Bosni i oživjelo tragične uspomene na sve što se događalo u ovom regionu. Ne ulazeći u to kakav će biti status Kosova, moramo biti svjesni svi, uključujući i medjunarodnu zajednicu, da taj status ne smije generisti restauraciju pomenute retrogradne ideje. Napominjem ovo, ne zato što sumnjam da rukovodstvo u Tirani to razumije. Mislim da oni to savršeno dobro razumiju. Ali, konačno i slučaj iz Malesije je pokazao da, retrogradne ideje mogu doći i sa periferije i sa nekih vrlo udaljenih mjesta. Pokazalo se, da daljine nijesu prepreka retrogradnim idejama, koje su, nažalost, često nalazile svoje uporište na trusnom Balkanu i koje su bile dovoljno zapaljive da su nam potrošile više od decenije naše buducnosti.
Dr Dušan Janjić : Nekako se nametnulo pitanje zapadnobalkanske podregionalne saradnje. U tome se od Crne Gore mnogo očekuje jer Crna Gora ima dobru političku poziciju te bi mogla da bude važan akter regionalne saradnje i bezbednosti. Koji su prioriteti delovanje Crne Gore na Zapadnom Balkanu?
Milo Đukanović: Ono što smatram najsjajnijom legitimacijom Crne Gore u regionu i pred medjunarodnom zajednicom, upravo je istrajnost u odbrani multietničkog života u Crnoj Gori. Dovoljno je reći da je Crna Gora jedina država na prostoru ex -Yu, na čijoj teritoriji se nije ratovalo tokom poslednje decenije dvadesetog vijeka. Crna Gora je država iz koje nijesu polazile iseljeničke kolone. U vrijeme ratnih dešavanja na prostoru ex-Yu, ogroman broj izbjeglica svih vjera i nacija našao je utočište u Crnoj Gori. Tako smo 1999- te godine imali 120.000 izbjeglica, što je više od 20% od ukupnog stanovnistva.Dakle, Crna Gora je uspjela da očuva vitalnost ideje multietničke zajednice i u vrijeme kada je ta ideja bila pokopana na Balkanu, kada su svuda oko nas bješnjeli etnički i vjerski ratovi. Zato smatram da najveću moralnu snagu Crne Gore, predstavlja upravo to što svojim primjerom afirmiše takav model života u ovom dijelu Evrope. Crna Gora je kroz istoriju imala vrlo bliske odnose sa Srbijom.Pored toga, veoma je važno da se razumije da Srbija, kao država sa najvećim prostorom, najbrojnijom populacijom, sa ogromnim ekonomskim potencijalima, mora biti ključni faktor stabilnosti i pozitivne dinamike Zapadnog Balkana ka evropskim integracijama. Iz tih razloga, a posebno iz razloga istorijske bliskosti, Crna Gora, iako mala, mora biti inicijativna u izgradnji prijateljskih odnosa i otvorenosti sa Srbijom, na novim osnovama, kako bi bila podsticajan primjer i drugima u regionu da intenziviraju takve procese, i medjusobno i prema Srbiji. To je potrebno da bismo obezbijedili neophodan nivo homogenosti regionalnih struktura na planu ostvarivanja evropskih i evro – atlantskih ciljeva. Mislim da Crna Gora, snagom svog primjera i svojih inicijativa, može odigrati tu pozitivnu ulogu.
Smatram izuzetno važnim za našu zajedničku evropsku i evroatlantsku budućnost to što u cijelom regionu jača svijest o upućenosti jednih na druge, svijest o tome da smo najbliži jedni drugima, i da razvijanjem konstruktivne saradnje u svim oblastima najbolje možemo pomoći sebi, kako bi nam pomogla Evropa, i naši prijatelji u svijetu, da Balkan integrišemo u savremene civilizacijske tokove.
Crna Gora će i ubuduće voditi aktivnu politiku dobrosusjedstva i regionalne saradnje, koja je nerazdvojiva od naše evropske i globalne integracije, i politike EU prema ovom regionu. To je u interesu nacionalnog i regionalnog razvoja i stabilnosti. U tom smislu, nužno je i dalje aktivno preduzimati mjere u pravcu slobodnog protoka ljudi, roba, usluga i kapitala, kroz realizaciju jedinstvenog Sporazuma o režimu slobodne trgovine u Jugoistočnoj Evropi.Takođe, i ostalih regionalnih inicijativa u oblasti energetike, infrastrukture, investicija, životne sredine, borbe protiv korupcije i svih vidova organizovanog kriminala, viza, azila i migracija, kao i drugih projekata.
Posebno je u interesu malih ekonomija da razvijaju regionalnu saradnju i da se integrišu u svoje neposredno i šire okruženje. U suštini, male ekonomije, kao što su zemlje Zapadnog Balkana, nemaju drugu mogućnost i izbor, ako žele da iskoriste značajan razvojni i investicioni potencijal kojim raspolažu. Tim prije, što se u uslovima izoštrene međunarodne konkurencije i globalizacije, atraktivnost za poslovanje i investiranje sve više procjenjuje kroz regionalni kontekst, a manje kroz nacionalni okvir.
Zbog toga, podsticanje regionalne saradnje i aktivno učestvovanje u njoj, kako na nivou države, tako i na nivou biznisa, sve više postaje imperativ. Jer, u uslovima kada je strateški cilj svih zemalja regiona ulazak u EU, potrebno je da osiguramo znatno viši stepen ekonomskih sloboda u nacionalnom i regionalnom okviru, kako bismo se približili nivou koji postoji unutar EU. To znači da svi moramo razvijati princip integralnog tržišta, odnosno istovremeno funkcionisanje svih tržišta – roba, usluga, rada, kapitala, informacija. Na ovim osnovama baziran je strateški razvoj i politika Crne Gore. Rukovodimo se premisom da ne možemo politički težiti bržem ulasku u EU, a istovremeno zadržavati protekcionističke mjere u našoj međusobnoj saradnji.
Dr Dušan Janjić: Kako procenjujete dinamiku priključivanja Crne Gore NATO i Evropskoj uniji?
Milo Đukanović: Pripadnost evropskim i evro – atlantskim integracijama vidimo, prije svega, kao satisfakciju za rezultate postignute u implementaciji najviših standarda u svim oblastima.
Zato nijesmo opterećeni rokovima za prijem u EU i NATO, već željom da što prije i što kvalitetnije implementiramo standarde koji važe u razvijenom svijetu. Naš cilj je da građanima Crne Gore obezbijedimo ekonomske, političke i bezbjednosne uslove za život kakav imaju građani u drugim državama na evroatlantskom prostoru u 21. vijeku. Crna Gora ima više nego dovoljno ekonomskih potencijala i preduslova za takav život. Pokazalo se da ima i dovoljno mudrosti da odnjeguje svoju stabilnost i da stvori uslove za ubrzan ekonomski razvoj. Mislim da će, realizujući te, nazovimo ih, domaće zadatke, Crna Gora kao logičnu satisfakciju u bliskoj budućnosti, doživjeti članstvo u NATO-u i EU.
Prijem Crne Gore u Partnerstvo za mir predstavlja veoma veliko priznanje za Crnu Goru i snažan podsticaj za brži hod na putu sveukupnih reformi.Uskoro nam predstoji parafiranje, a nakon uobičajene procedure i potpisivanje Sporazuma o asocijaciji i stabilizaciji. Tada će Crna Gora imati institucionalizovane odnose sa NATO i sa EU, i vjerujem da će svaka sledeća etapa približavanja zavisiti isključivo od naše sposobnosti, od našeg kapaciteta, da dinamično usvajamo sve standarde koji treba da nas preporuče za to izabrano društvo. Crna Gora je mali i podesan sistem za upravljanje i kao takva ima ozbiljne prednosti koje će njeno vođstvo znati da iskoristi i koje će je u dogledno vrijeme preporučiti za člansto u EU i NATO. Uz to, smatram da bi tokom naredne decenije cio Zapadni Balkan morao biti punopravni dio EU. Da li ćemo to uspjeti da ostvarimo za 7 ili 9 godina, nezahvalno je prognozirati, ali ja mislim da je cio Zapadni Balkan, a Crna Gora je tu, krenuo putem pune integracije sa EU.
Dr Dušan Janjić: Politički i institucionalni okvir reforme u nezavisnoj Crnoj Gori deluje optimistički. No, kakva je investiciona perspektiva. Da li ste zadovoljni dosadašnjim ekonomskim razvojem i koju vrstu projekata valja očekivati kao ponudu Crne Gore doma’im i međunarodnim polsovnim krugovima?
Milo Đukanović: Veoma sam zadovoljan tempom kojim se realizuje naša ekonomska politika.
Poslednjih par godina je obilježeno punom makroekonomskom stabilnošću. Inflacija je, i dalje će ostati, u zoni do 3 %. Mislim da ćemo do kraja ove godine imati budžetski deficit na nuli, stopu rasta u turizmu, već treću godinu zaredom oko 20%. Stopa rasta GDP-a biće oko 7%. Posebno ukazujem na izuzetno značajne rezultate postignute u smanjenju nezaposlenosti. Prije 5 godina stopa nezaposlenosti je iznosila 32%, a ove godine neće preći 14,5%. Sve to govori da se u Crnoj Gori ozbiljno sređuje stanje u makroekonomiji, što rezultira naglašenim interesovanjem preduzetnika za poslovanje i povećanjem broja malih i srednjih preduzeća. Za Crnu Goru je posebno važno veliko interesovanje stranih investitora i već značajan nivo ino – investicija . Prema nivou stranih investicija po glavi stanovnika, Crna Gora je 2005. godine bila lider u regionu, a na trećem mjestu u Evropi. Ove godine je situacija još bolja, jer imamo visok stepen investicija, a njihova struktura se mijenja u poželjnom pravcu. U toku 2005. godine, ključni tok investicija prema Crnoj Gori bio je kroz privatizaciju. Te godine je privatizovan i Telekom. Ove godine se struktura mijenjala ukorist greenfield investicija. To predstvalja dodatni dokaz jačanja povjerenja ino-investitora. Kao što znate, po pravilu, greenfield investicije dolaze u finalu i izraz su punije sigurnosti investitora u stabilnost i kapacitet države u koju dolaze. I struktura ino- investitora je bitno unaprijeđena. Danas ovdje imamo zaista kvalitetne investitore, u sferi turizma, kakav je Aman rizorts, kao i jednog od ključnih investitora u svijetu, lidera u proizvodnji zlata, Pitera Manka. Potom lidera u proizvodnji aluminijuma kakav je Rusal. Veoma su ozbiljna interesovanja investitora za izgradnju sistema za vodosnabdijevanje i prečišćavanje otpadnih voda na crnogorskom primorju. Riječ je, dakle, o biranom društvu inostranih investitora, što uliva povjerenje i optimizam da je Crna Gora, osim što je ostvarila stabilnost, već ušla u fazu dinamičnog ekonomskog razvoja i rasta. Pred nama je dalja privatizacija, s ciljem okončanja ovog procesa do kraja mandata ove Vlade. Tokom naredne godine moguće je dovršiti privatizaciju turističkog i finansijskog sektora, i otpočeti privatizaciju u saobraćaju. Intenziviraće se aktivnosti na pripremi privatizacije energetskog sektora, kao i komunalnih preduzeća, kombinovanjem sa modelom koncesije.
Planirana je dinamična investiciona aktivnost, primarno kroz rekonstrukciju postojeće i izgradnju novih objekata kapitalne infrastrukture. Poseban akcenat je na stvaranju uslova za izgradnju auto-puta ka Srbiji i crnogorskog dijela Jadransko-jonske auto-ceste. Predstoje aktivnosti na realizaciji strateških dokumenata u oblasti zaštite životne sredine Master plana za vodosnabdijevanje Crnogorskog primorja, Master plana upravljanja otpadom, Master plana odvođenja i prečišćavanja otpadnih voda Crnogorskog primorja i opštine Cetinje, Master plana za kanalizaciju i otpadne vode u centralnom i sjevernom dijelu Crne Gore. Intenziviraće se saradnja sa ključnim međunarodnim partnerima u oblasti zaštite životne sredine.
U centru pažnje biće dalja implementacija Master plana za razvoj turizma do 2020, i stvaranje svih pretpostavki za puno korišćenje potencijala u ovoj strateškoj grani razvoja, kao i čitav niz aktivnosti praćenih kontinuiranim radom na jačanju institucionalnog kapaciteta u svim oblastima.