dr Dušan Janjić: Sprovođenje Briselskog sporazuma i EU integracije Srbije

2018-02-23T11:31:44+00:00 13. 02. 2015.|Vesti|

Oni koji se protive ovakvoj politici EU, pre svega pokret Samoopredeljenje među Albancima s Kosova i, brojne stranke pa i delovi vladajuće koalicije u Srbiji, pokušavaju da ožive raspravu o samom kraju procesa tumačeći da je “priznavanje međunarodnog subjektiviteta Kosova od strane Srbije”, glavno pitanje koje bi trebalo prethodno raščistiti iako je putovanje ka Evropskoj uniji dugo i teško. No za sada, čak ni protivnici evropske budućnosti ne uspevaju da dokažu da za Prištinu i Beograd postoji alternativa evropskoj budućnosti.

Istoriografska faktografija putovanja Srbije u evropsku budućnost je sledeća:

Srbija je prvi korak u procesu približavanja EU napravila u aprilu 2005, kada je tadašnja državna zajednica Srbija i Crna Gora dobila pozitivnu ocenu Studije o izvodljivosti za početak pregovora sa EU o zaključenju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.  Početak pregovora o SSP svečano je objavljen 10. oktobra 2005, a pregovori su počeli 7. novembra i nastavljeni u aprilu 2006.

Delegacije Srbije i EU su 10. septembra 2007. u Briselu usaglasile tekst Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. SSP je parafiran u novembru te godine u Briselu, a potpisan je 29. aprila 2008. u Luksemburgu. Primena tog sporazuma uslovljena je punom saradnjom sa Haškim sudom. Na zasedanju u Briselu, EU je 7. decembra 2009. stavila na snagu Prelazni trgovinski sporazum sa Srbijom, koji predviđa postepenu liberalizaciju trgovine. Sporazum je zvanično stupio na snagu 1. februara 2010. Srbija je taj sporazum jednostrano počela da primenjuje od 1. januara 2009.

Ministri spoljnih poslova EU odlučili su, 14. juna 2010, u Luksemburgu, da parlamentima svojih zemalja predlože ratifikaciju Sporazuma EU sa Srbijom o stabilizaciji i pridruživanju. Evropski parlament ratifikovao je SSP sa Srbijom 19. januara 2011.  Proces ratifikacije u zemljama članicama završen je 18. juna 2013. kada je SSP ratifikovala Litvanija kao poslednja članica EU, a stupio je na snagu 1. septembra 2013.

U novembru 2010. evropski komesar za proširenje EU Štefan File, predao je premijeru Srbije Mirku Cvetkoviću Upitnik o zahtevu za članstvo Srbije u Uniji, a 31. januara 2011. Cvetković mu je uručio odgovore o sprovedenim reformama i ispunjavanju uslova da Srbija dobije status kandidata za članstvo u EU. Evropski savet odlučio je da se Srbiji u martu 2012. odobri status kandidata za članstvo u EU ako dodatno sredi odnose s Prištinom.  Od tada dva procesa: uključivanje Srbije u EU i normalizacija odnosa Srbije i Kosova  postaju neraskidivo vezani. Jedan je zavisan od drugog.

Posle savetodavnog mišljenja međunarodnog suda pravde i rezolucije Generalne skuštine UN 64/298 13.oktobra 2010,  započeo je proces koji je otvorio put ka mogućoj normalizaciji. Na osnovu UN General Assembly Resolution 64/ 298, od Marta 2011, EU počinje da podržava (facilitating) dijalog Srbije i Kosova. Prva runda dijaloga je održana 8. i 9. marta 2011 godine. Sve od ove runde, pa do 8. jula 2012. godine može se reći da se odvija tehnički dijalog, a od tada počinju i sastanci na najvišem nivou (pre svega susreti premijera Kosova i Srbije).

Iako je proces pridruživanja započet pre početka procesa normalizacije, za Srbiju su ova dva procesa normalizacije postala isprepletana. Pitanje normalizacije (Poglavlje 35) je ono kojim se počinje i završava pregovaranje o članstvu Srbije u Evropskoj Uniji. To se izrikom kaže u Pregovaračkom okviru EU za pregovore sa Srbijom (“Pregovarački okvir”), po kome je postizanje “pune normalizacije” conditio sine qua non ukupnog procesa pristupanja Srbije EU. To se potvrđuje i sledećim stavovima:

U stavu 23 “Pregovaračkog okvira” kaže se: “pitanje normalizacije odnosa Srbije i Kosova razmatraće se kroz poglavlje 35”. Takođe, “Napredak pregovora zavisiće od kontinuiranog angažovanja Srbije, u skladu sa uslovima Procesa saradnje i pridruživanja, u cilju vidljivog i održivog odnosa sa Kosovom”.

Stavom 24 “Pregovaračkog okvira”  predviđena je posebna procedura ukoliko dođe do zastoja u napretku u pregovorima za poglavlje 23 (Pravosuđe i osnovna prava) i 24 (Pravda, sloboda i bezbednost) zbog značaja ovih poglavlja. Ovlašćuje se Komisija EU ili trećina članica EU da odgovarajućom inicijativom, na osnovu relevantne procene i izveštaja o zastoju u napretku, zaustavi ceo proces pregovaranja dok se zastoj ne otkloni. Ovo pravo se Komisiji EU daje i u stavu 25 “Pregovaračkog okvira” u slučaju zastoja u napretku pregovora za poglavlje 35, a u “u slučaju da napredak u oblasti normalizacije odnosa sa Kosovom … značajno zaostaje za ukupnim napretkom pregovora, a da je razlog tome propust Srbije da  nastupa u dobroj veri, naročito kada je reč o primeni sporazuma koji su postignuti između Srbije i Kosova”.

Iz svega ovoga može se zaključiti da Poglavlje 35 ima jače značenje u odnosu na druga pregovaračka poglavlja, a da je “puna normalizacija” jedan od najvažnijih uslova za dostizanje “evropske budućnosti” Srbije.

Međutim, ponašanje Beograda a i Brisela nije u skladu sa ovim značajem procesa normalizacije. Naime, umesto da se opredele za proaktivnu politiku pridobijanja saveznika u političkim i socijalnim grupama u Srbiji i među Srbima na Kosovu, oni su se opredelili za politiku “birokratske tajnovitosti”. O ovome svedoče i nalazi istraživanja koje je sproveo BIRODI i IPSOS. Zapravo, javnost se krajnje oskudno i površno informiše o samom dijalogu, a i o procesu primene dogovorenog. Pribegava se metodologiji “uterivanja demokratije” odnosno stvaranja tzv. nove realnosti na koju je javnost prinuđena da pristane. Primer za to je da su na na ključna dokumenta poput “Britansko – nemačkog Non Papera”, “Pregovarački okvir” i tzv. “11 nemačkih zahteva”, ustvari na listu aktivnosti koje bi Beograd trebalo da preduzme da bi se otvorili pregovori o Poglavlju 35, stavljene oznake službene tajne. Neobaveštana javnost je i neaktivna javnost i sa tog stanovišta je posao birokrata olakšan, ali ova javnost je i podložna manipulaciji, što pak otežava primenu i izaziva nepotrebne, a često opasne bezbednosne i političke probleme i otpore.

Briselski dijalog, koji se vodi između Beograda i Prištine kreće se putem koji je odredila Rezolucija GS UN od oktobra 2013 godine. To je put “normalizacije je u funkciji uspostavljanja mira, bezbednosti i stabilnosti Zapadnog Balkana, promocije saradnje, prednosti uključivanja u EU za poboljšanje uslova u kojima ljudi žive. U stvarnosti, to su mnogi koraci na dugom putovanju koje treba da učine obe strane”

 Normalizacija se ne tiče samo odnosa između Srbije i Kosova, već to je i normalizacija društava Srbije i Kosova. Do sada je odrednica samog pojma normalizacije suviše opšta. To od ovog pojma čini “birokratsko tehnički pojam” koji se može tumačiti zavisno od interesne tačke s koje tumači polaze. To od procesa normalizacije čini more bez obala. Da bi se suzilo ovo tumačenje i olakšao proces normalizacije, bitno je da Beograd i Priština uz podršku EU utvrde kriterijume vidljivog i održivog napretka u odnosima. Reč je o nekoj vrsti tablice koja bi ukrstila bench marks iz svih međusobno povezanih poglavlja i Poglavlja 35.

Ono što se u javnost naziva zbirnim imenom Briselski sporazum, zapravo je sastavljeno od sledećih vrsta sporazuma:

  1. “Sektorski sprazumi”

Brojni sastanci i uložen napor, kako od pregovarača, tako i od predstavnika EU i US, doveli su do značajnog napretka u toku 2011 – 2013 godine. Zbog vanrednih parlamentarnih izbora u Srbiji i na Kosovu, može se reći da je 2014. godina bila izgubljena godina za Briselske razgovore.

Tokom prvog perioda tehnickog dijaloga (2011 – do aprila 2013) postignuto je sedam sporazuma: katastarska evidencija, matične knjige, sloboda kretanja, carinski pečat, priznavanje univerzitetskih diploma, integrisano upravljanje prelazima i  regionalno predstavljanje i saradnja. Među ovim sektorskim sporazumima posebno je važan sporazum o slobodi kretanja ljudi i roba, koji je podržan dogovorom o integrisanom upravljanju granicom, evidentiranju i ubiranju carina i PDV-a, kao i o carinskom pečatu. Kao kolateralni rezultat uspostavljen je Privremeni fond za ekonomski i infrastrukturni razvoj Severa Kosova.

“Sektorski sporazumi” omogućavaju uspostavljanje evropskih standarda koji podržavaju proces normalizacije odnosa Kosova i  Srbije. Zbog toga ima značajnu ulogu i u kontekstu rešavanja pitanja statusa Kosova. Uz to, ovi sporazumi stvaraja pretpostavke za ukidanje prepreke bržem ekonomskom razvoju Kosova, uključujuci i Sever Kosova.

Implementacija ovih sporazuma različito se ocenjuje u Beogradu i Prištini, ali postoji saglasnost da je najveći napredak ostvaren u oblasti regionalnog zastupanja i slobode kretanja. Posebno iznenađenje predstavlja uspešna primena sporazuma o slobodi kretanja, jer su protiv njega održani brojni protesti na Severu Kosova.

  1. Prvi okvirni sporazum

Odlučujući korak u dosadašnjoj fazi dijaloga načinili su premijeri Kosova i Srbije, Hašim Tači i Ivica Dačić, 19. aprila 2013, kada su parafirali “Sporazum o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine”, a 22. maja dogovorili su plan njegovog sprovođenja. “Sporazum o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine sadrži sledeće tačke:

u prvoj tački uspostavlja se postojanje Zajednice/asocijacije srpskih većinskih opština na Kosovu (ZSO), članstvo je otvoreno i za druge zajednice uz saglasnost članica.

U drugoj tački navodi se da će Zajednica imati osnivački statut. Može biti ukinuta samo odlukom opština koje su u njenom sastavu. Garancije za Zajednicu su važeči zakon i Ustavni zakon.

U trećoj tački navodi se da će organizacija Zajednice biti zasnovana na istim osnovama kao i asocijacija kosovskih opština, odnosno imaće predsednika, potpredsednika, skupštinu i veće.

U četvrtoj navodi se da će opštine članice, u skladu sa Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi i kosovskim zakonima biti ovlašćene da sarađuju vršeći svoje nadležnosti kolektivno preko zajednice. Zajednica će imati puni nadzor u oblasitma ekonomskog razvoja, obrazovanja, zdravstva, urbanog i ruralnog planiranja.

U petoj tački navodi se da zajednica/asocijacija ima i dodatnih nadležnosti, koje će na nju preneti centralne vlasti u Prištini.

U šestoj tački navodi se da će Zajednica imati predstavničku ulogu pri centralnoj vlasti, kao i mesto u lokalnim, savetodavnim telima u tu svrhu. Kako bi se navedeno sprovelo, predviđa se funkcija monitoringa.

U sedmoj tački navodi se da će policija biti jedinstvena i to će biti kosovska policija. Čitava policija sa severa Kosova treba da bude integrisana u okvire kosovske policije. Plate će isplaćivati jedino kosovska policija.

U osmoj navodi se da će pripadnicima drugih bezbednosnih srpskih struktura biti ponuđeno mesto u odgovarajućim kosovskim strukturama.

U devetoj, koja je bila sporna u poslednjim rundama dijaloga, navodi se da četiri opštine sa srpskim većinskim stanovništvom (Severna Mitovica, Zvečan, Zubin Potok, Leposavić) na severu Kosova dobijaju regionalnog komandanta policije. Komandant treba da bude kosovski Srbin, kojeg će imenovati MUP, a na osnovu predloga koji će dostaviti predsednici četiri opštine u ime zajednice. Sastav policije na severu odražavaće etnički sastav stanovništva ove četiri opštine.

U desetoj tački navodi se da će pravosuđe biti integrisano i radiće u okvirima pravnog sistema Kosova. Apelacioni sud u Prištini formiraće panel sudija u kome će većinu činiti sudije kosovski Srbi. Oni će biti nadležni za opštine sa većinskim srpskim stanovništvom. Odeljenje apelacionog suda, uključujući sudije i osoblje, imaće sedište u Severnoj Kosovskoj Mitrovici. Svaki panel ovog odeljenja biće sastavljen većinski od sudija kosovskih Srba. U zavisnosti od prirode predmeta sudiće nadležne sudije.

 

U jedanaestoj tački, predviđa se održavanje lokalnih izbora za 2013, uz podršku OEBS-a i po zakonima Kosova i međunarodnim standardima.

U dvanaestoj tački, potpisnici se obavezuju na izradu plana za implementaciju dogovorenog do 26. aprila, a pri primeni sporazuma mora postojati transparentnost finansiranja.

U trinaestoj tački, obavezuje se postizanje sporazuma o telekomunikacijama i energetici do juna 2013.

U četrnaestoj tački, navodi se da se dve strane obavezuju da neće jedna drugu blokirati, niti podsticati druge da blokiraju evropske integracije druge strane.

U petnaestoj tački, predviđa se formiranje Odbor za primenu dogovora uz podrsku Evropske Unije.

 

Ovaj sporazum zapravo je sporazum o podeli vlasti (Power – Sharing) unutar koga će opštine sa većinskim srpskim stanovništvom, uključujući i četiri opštine na Severu Kosova, imati atonomiju u oblastima zdravstva, obrazovanja, kulture, a za uzvrat vratiti policiju i pravosuđe centralnim vlastima Kosova.

 

U dosadašnjem toku Briselskog dijaloga i procesa normalizacije,  postignut je svojevrsni napredak, posebno potpisavanjem “Sveobuhvatnog sporazuma o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova”, aprila 2013. Međutim, još uvek to nije dijalog sa garantovanim pozitivnim ishodom. Prvo veliko iskušenje je da li će ZSO, odnosno prava na široku autonomiju i savez kosovskih opština sa srpskom većinom, koji zahteva Srbija, pospešiti integraciju Srba na Kosovu ili, pak, destabilizovati Kosovo po obrascu Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.

 

Iako je, sa svoje strane, EU nagradila saradnju Srbije u dijalogu s Kosovom, odlukom da 2014.  godine Srbija započne pregovore o integrisanju u EU, to nije uticalo na mnoge u Srbiji, koji veruju da je aneksija Krima od strane Rusije stvorila “nove geopolitičke prilike” u kojima bi Sever Kosova mogao da ostane u Srbiji i da se zaigra na kartu ujedinjenja Srbije i RS. U stvarnosti, ruska anekesija Krima dovodi Prištinu u aktivnu poziciju i može se dogoditi da Rusija trguje sa omogućavanjem ulaska Kosova u UN za legalizaciju aneksije Krima. Međutim, ozbiljniji problem je u tome što vlada Srbije nema jasnu strategiju koja će uvažiti promene realnosti na Kosovu, u EU i u samoj Srbiji, pa i one promene nastale započinjanjem procesa normalizacije i vezanost toga za Poglavlje 35 u pregovorima Srbije sa EU.

 

O tome koliko je rizika u ostvarivanju ZSO svedoče i nalazi BIRODI-a, da Upravljački tim za ZSO nema dostupnih dokumenata, osim Uredbe Vlade RS o osnivanju  ZSO; nema jasnog i razvijenog koncepta ZSO, te se ne zna ni ko će činiti ZSO. Valja uvažiti i preporuku da se u izradi i prihvatanju Statuta ZSO obezbedi transparentnost, posebno da se javnost opština koje bi trebalo da čine ZSO, uključi u javnu debatu o Statutu.

 

S obzirom da je socijalno – politički okvir u kome će se, tokom 2015 godine, odvijati dijalog i proces normalizacije izuzetno nepovoljan (snažne socijalne posledice krize, politička nestabilnost i zaoštrena politička borba uz porast radikalizma i ekstremizma, kako na Kosovu, tako i u Srbiji, a i u EU) važno je da se sve strane angažuju da se dijalog što pre sa navioa političkog dijaloga,  prenese u nadležnost sektora za pridruživanje, odnosno u pregovore po pojedinim poglavljima.

 

Kako postoji politički dogovor da pregovori započinju i okončavaju se  Poglavljem 35, važno je da se ispune uslovi predviđeni u “Popisu aktivnosti koje bi Beograd trebalo da preuzme u period do otvaranja pregovora o Poglavlju 35”[i]ili u javnosti Srbije nazvani “Nemački zahtevi” odnosno “11 tačaka”. Zapravo, preostaje i važan zadatak da se ispuni ranije dogovorena agenda dijaloga na najvišem političkom nivou i da se tako jasno definiše sadržaj Poglavlja 35.

 

Istraživanje sprovođenja Briselskog sporazuma

 

Šta misle Srbi na severu Kosova?